U podmorju uvale Bijeca, ispod slojeva pijeska, sačuvani su ostaci rimske solane što ukazuje na važnost proizvodnje soli u antici.

Sol je omogućavala konzerviranje mesa i ribe, odnosno produžavala je vijek trajanja hrane. O njezinoj važnosti svjedoči i naziv za rimsku plaću Salarium argentum ili u doslovnom prijevodu zlatna sol s obzirom da su prema legendi rimski vojnici ponekad bili plaćani solju. Jedna od najpoznatijih rimskih cesta koja je vodila iz Rima prema Jadranu zvala se Via Salaria ili cesta soli.

Prije otprilike dvije tisuće godina, uvala Bijeca je bila živo proizvodno mjesto, poprište znanja i vještine u proizvodnji i berbi soli. Zbog manjih dimenzija solane (oko 10Ha), sol iz Bijece je vjerojatno plasirana na tržište pulskog agera.

Od sačuvane arhitekture solane, najbolje su istraženi ostaci glavnog kanala solane (Canalis principalis) koji je sačuvan u dužini 48 metara. Riječ je o glavnom dovodnom kanalu koji je povezivao solanu s otvorenim morem. Na njegovu ulazu su se nalazile kameno – drvene zapornice koje su se otvarale za vrijeme plime kako bi more ušlo u sustav, a zatvarale prije oseke kako bi se morska voda zadržala unutar solane.

Iz glavnog kanala morska se voda, uz pomoć zapornica, manjih bočnih kanala i drvenih cijevi, usmjeravala u veći bazen za taloženje (sextaria), gdje je započinjao proces isparavanja. Kako je voda postupno postajala sve slanija (salamura), prelazila je u pliće evaporacijske bazene, a na kraju u najplići bazen u kojem se kristalizirala u sol (crystallizaria). Tako dobivenu sol, radnici poznati kao salinarii (salinatores) su ručno skupljali drvenim grabljama i lopatama, jednostavnim alatima kojima se i u kasnijim stoljećima prikupljala dragocjena morska sol.

Glavni kanal solane u Bijeci je zidan od klesanog vapnenca u graditeljskoj tehnici poznatoj kao opus quadratum, karakterističnoj za rimsko graditeljstvo. S vanjske je strane kanal bio zaliven hidrauličnom žbukom (lat. opus signinum) kako bi se spriječilo otjecanje morske vode. Kanal je imao pomoćne kanale te više zapornica uz pomoć kojih je reguliran protok morske vode u procesu stvaranja soli. Dno kanala je bilo napravljeno od hrastovog drva dok su unutarnji bočni zidovi također bili obloženi vodonepropusnom žbukom, a ponegdje i drvenim daskama.

Kanal se protezao od nekadašnje morske obale prema bazenima soli u dužini od 48 m. Na samom kraju kanala se nalazila veća kamena ustava za drvenu zapornicu koja je regulirala dotok morske vode u bazene za isparavanje i kristalizaciju. Ukupno se cijelom dužinom kanala nalazilo, zasad istraženih 5 sličnih ustava sa 1 metrom visinske razlike što je omogućavalo strogu kontrolu razine mora u solnim bazenima izoliranim od direktnog utjecaja morskih mijena te hidrometeoroloških prilika.

U kanalu i uokolo njega su arheološkim istraživanjima pronađeni različiti drveni dijelovi proizvodnog pogona solane. Istražene su drvene hrastove cijevi od kojih su pojedine sačuvane u dužini od preko 5 metara, zatim drveni podovi, ustave, zapornice, sanduci te drveni piloni koji su poslužili za utemeljenje zidova. Drveni ostaci solane su se sačuvali zbog anoksičnog sedimenta (mulj bez prisustva kisika) u kojem je bila izgrađena solana. 

Na zapadnom dijelu uvale su također vidljivi ostaci dvaju zidanih kanala u funkciji solane s kamenim elementima ustava za zatvaranje sa zapornicama. Arheološkim istraživanjima bolje očuvanog kanala, sačuvanog u dužini većoj od 11 metara te u širini od oko 1,50 metar, dokumentirane su dvije ustave za regulaciju protoka morske vode. Jedna od njih je izvedena kao monolitni kameni element s dva kvadratna utora povezana žlijebom.